Rukopis Osmana koji je ostao nakon pjesnikove smrti ponio je u svijet njegov sin Frano, a danas je zagubljen. Iz tog rukopisa ep je prepisao Nikola Ohmučević, i njegov je prijepis, završen 15. IV. 1654. u Pragu, danas najstariji poznati rukopis Osmana. Dva pjevanja koja nedostaju u tom su prijepisu označena kao 13. i 14. pjevanje. Osim tog, sačuvano je još sedamdesetak prijepisa Osmana, a Đ. Körbler opisao ih je četrdesetak (Stari pisci hrvatski, 9). Pet je prijepisa iz XVII. st.: osim Ohmučevićeva, to su još Vatikanski, Valovićev, Adamovićev i Čingrijin. U jednom prijepisu iz XVIII. st., tzv. Kuljenu, koji sadrži mnoštvo sastavaka dubrovačkih pjesnika, uz prijepis Gundulićeva epa napominje se da je vlada središnja pjevanja izvadila iz epa, možda iz straha od naglašeno protuturskoga tona.